Med je jedan od najboljih od davnina poznatih prirodnih konzervansa. To njegovo svojstvo bilo je poznato gotovo svim starim narodima i oni su se njime koristili kad god je to zatrebalo. Tako su Aleksandra Makedonskog, kada je umro, mjesecima nosili natrag u Makedoniju u kovčegu punom meda, a da mu je tijelo bilo potpuno očuvano. Ili još jedan primjer, u jednoj je piramidi u Egiptu pronađen u posudi s medom sasvim očuvan leš djeteta star više od 3000 godina. A u nekih se naroda običaj konzerviranja mesa i voća u medu očuvao i do danas. Tako stanovnici Shri Lanke čuvaju meso u šupljini drveta koju ispune medom i ono više od godinu dana tada ostaje potpuno svježe. Da bi ispitali konzervirajuća svojstva meda bugarski su učenjaci pohranili jaja, komadiće mesa i ribu i nakon četiri godine ustanovili da nije bilo nikakvih znakova raspadanja i da su im i okus i konzistencija ostali potpuno nepromijenjeni. Oni su istovremeno napravili pokus i s konzerviranjem u umjetnom medu napravljenom na bazi šećera, no već su se za nekoliko dana javili znakovi truljenja i proizvodi su nedugo zatim postali potpuno neupotrebljivi. Pa što je to u medu što sprečava mikroorganizme da obave svoju zadaću i razore te proizvode. Čini se da su to fitoncidi – tvari koje se nalaze u biljkama i koje, između ostalog, imaju ulogu da brane biljku od mikroorganizama koje i njih napadaju. Fitoncidi, naime, imaju antibiotska svojstva i nalaze se u biljnim sokovima, nektaru i peludu koje skupljaju pčele i nose u košnicu gdje im dodaju i ljekovite tvari iz svojih žlijezda i pohranjuju u saće.